I tako u krug

Dobrodošli na moj blog

26.09.2018.

Skr skr

Iako zima nije stigla ipak je tu.Osjetim hladnoću u svom tijelu sve dok 4 sloja odjeće ne budu na meni+jorgan.Uopšte ne znam da li mrzim jesen ili ne s obzirom da ne vidim niti lijepe niti loše stvari u njoj.Shvatio sam da ovdje pišem samo kad nisam nikako raspoložen.Fina je stvar što je puno prošlo od zadnjeg posta što znači da sam kao super bio.Ovih dana dosta informacija je pohranio moj mozak ali najpozitivnija je bezuslovni rok za 4 godinu koji bi trebao da se odobri 95%.Kad sam čuo pomislio sam; Ajde Bože nešto i pozitivno.To će mi bit odskočna daska za dalje.Ponovo sam je sanjao više noći i sad bi definitivno pristao da je nikad ne upoznam ili na neku hipnozu kao u onom korejskom filmu da mi sve potisne iz glave i da je nikad ne vidim..Sutra me čeka težak ispit ali ne bitan; pa šta bude neka bude.

04.09.2018.

Brrr

Užasno me boli noga jer imam druga ne baš dobrog s glavom kome ne bi bila loša hitna psihološka pomoć u nekoj popularnoj ustanovu na prostoru bivše SFRJ. Zašto nekad imam osjećaj da su sve žene iste?A opet s druge strane znam da to nije istina i da nikad nijedna ciljana grupa; etnička, rasna, religiozna ne mogu bit iste pa tako i žene.Pretpostalvjam da su negativna iskustva glavni razlog.Što bi sad one feministkinje rekle; Neka žena ti je rasparčala EGO u dijelove i uništila te na neki način; da li te ostavila ili prevarila nije bitno.E pa možda i nisu tako daleko, možda i jeste osnovni razlog ali da je jedini sigurno nije.Postoji dosta drugih faktora koji me navode na to.Možda me prati taj baksuzluk sa ženama i možda mu nikad kraja neće bit.Zašto konstatno upoznam ženske osobe plitkog razmišljanja i vokabulura od 2 rečenice tipa; Je l' dobar efekt ovaj na instagramu? Kakva mi je šminka? Ovo najiskrenije govorim.Opet ne mogu žene stavljat u isti koš zbog mojih loših iskustava i malera koji me prati.Doći će vakat da i taj maler skinemo.

01.09.2018.

Sjećanje

Volio bi da zastane na 5 sekundi prije nego pročitate sledeću rečenicu..Eh sad jer niste to uradili ne bi bilo loše da uradite posle ovog pitanja i veću pauzu: Koje je vaše prvo sjećanje iz života?Čega se prvo sjećate i koliko daleko vam doseže prvo sjećanje? S koliko godina? Čudno je ali ovo me uvijek zanimalo.Volio bi u komentaru da vidim odgovore.

26.08.2018.

sm0rrrrrr!

Prošla noć mi je bila jedna od boljih noći..Neki prenos me opuca i kontam odo popit šta, nisam dugo i logično malo relaksiram glavu.I pored prenosa opuca me i bukvalno i neki napad smijeha samo odjednom dođe a smijeh mi ide na slogove HA-HA-HA..I to onako i ne zvuči fino za uho slušaoca. I bum, nije teško pogodit! Današnji dan je tako smor dan, dugo se nije desilo da čitav dan provedem u sobi, baš dugo.Zna se šta odma slijedi iz tog; neka mrtva negativa koju proizvodi dosada i dođe mi da otrčim 50 krugova oko kuće al' ta negativa što je najgore proizvodi i lijenost i zapadneš u začarani krug iz kojeg te ne može izvadit ni reinkarniran Sigmund Freud.Tad zastaneš i razmišljaš; A Bože šta da radim sa sebe, je l' da skočim s balkona ili da čekam da sami zidovi se sruše na mene? U baš tom trenutku otvoriš youtube, ubodeš raspoloženje sa par dobrih pjesama, bace ti adrenalin na visok nivo i onda shvatiš da su ti sve pjesme dosadile i onda razmišljaš; Hmmmmm, možda neki dokumentarac sa teorijom zavjere?Tad se nekako sjetiš; Pa ja i ne vjerujem više u teorije zavjere, prošla je srednja škola i vjerovanje da postoji nešto mistično na ovom svijetu a ustvari ništa takvo nema. Otvorim glupi instagram i odem na lupu i listam tako neke citate koji se vrte od 2008 i datuma prijave na FB, tako da silovanje tim citatima u mozak nikad neće da prestane.Doduše znaju da ubodu s nekim u sami centar. Onda iz tog vrtloga dođe noć i kažeš; U čemu uopšte prođe ovaj dan? Odgovor znaš i sam ali eto dođe ti neka potreba da ga napišeš na ovom blogu u ovom trenutku i da smoren dan zaokružiš sa ovim.Ekstra, nema šta.

17.08.2018.

August

Ehh..Uspio sam neke stvari za koje sam mislio da nikad neću moći i shvatio da u životu treba uvijek suočit se sa svojim strahovima koliko god bilo teško..Na kraju dana kad se sve sagleda sreća koju doživimo jer smo uspjeli nešto je duplo veća od straha.Vratio sam se sa mora prije sedam dana i bilo je baš super osim zadnjeg dana kad ti dođe muka jer moraš kući i ponovo sve na replay; ista lica, isti kafići, iste ulice.Ali eto, tako je u životu, svi bi voljeli da putujemo čitav život..Bitno je da je sve fino prošlo, da je uspjelo i to je to.. Uskoro dolazi nešto najgore; ispitni rok i već sam se pomirio sa obnovom.Nekad mi to obuzme misli a nekad se pomirim s tim i kontam valjda tako treba.S jedne strane grize me savjest jer ne učim najteži predmet a s druge strane znam da mi je previše ispita ostalo i da ne mogu sve stić.Opet izgradio sam odbrambeni mehanizam i nešto razmišljam kako ću imat godinu za sve te predmete i da mogu na 4 bit što bi rekli "rahat". Čeka me neka svadba u subotu od kojih mi se povraća al' nisu loše za razbit monotoniju.

25.07.2018.

Poezija

Posle Kruga Da sam te sreo poslije kruga kad sam se vraćao tebi, bio bih tvoj vjerni sluga, ništa se mijenjalo ne bi. Al ja sam bio radoznao, htio sam spoznati krug, letjet još nisam znao, a put je bio predug. I letio sam kao pčela, omamljen mirisom cvijeta, duša mi je pobjeći htjela, od tijela i od svijeta. I padajući naučio sam, kako se podiže sam, uzdižući se padao sam pa sad i koračati znam Al još mi duša mira nema, još kružim navikom kruga, još uvijek pjesmom pripadam svima, al samo orla imam za druga. Autor:Enes Kišević

24.07.2018.

.,.,

Sve više osjećam tugu u prsima i sve manje nade imam da me čeka nešto lijepo.Svaki dan očekujem nešto novo a znam da ustvari ništa novo neće da dođe.Nemam ni nade ni vjere u sve ovo.Nisam očekiv'o da će se stvari odvijati na ovaj način.Ni u jednom trenutku ne bi pomislio da će ovako da bude.Misli me naprosto ubijaju, cjepaju sve u meni što postoji.Ne postoji ništa što bi savladalo misli.Mogu nestati na trenutke, biti potisnute ali iznova i iznova iste stvari dolaze i stvarno mi ponestaje snage za sve ovo.Mrzi me čekanje da zaspim i ispočetka dan da počne.Mrzi me ona glupa depresija ujutro i kafa ujutro.Mrzi me bilo šta uraditi..Motivaciju za život ne znam ni sam kako imam.Vjerovatno me drži u životu to što znam da većina ljudi ima 5 puta veće probleme i opet se bori, tako da se nekad još gore osjećam zbog te činjenice.Volio bi da se neko magično pojavi, neko sličan meni, neki brat ili sestra blizankinja iz prošlosti i da popričamo, da se otvorim a da me ustvari ne vidi nikad više.Treba mi iz sebe sve da izbacim, da povratim sve negativno što me kosi svaki dan.Volio bi svakodnevno pravit refresh u mozgu i kad god lavina misli krene po mene da kliknem CTRL+ALT+DEL i samo da ih uklonim.Depresija je žestoka stvar i prvi put priznajem sebi da je imam, tek sad vidim da sam sve negir'o.Doduše nije u punom intenzitetu, mogu ja bit i sretan i zadovoljan ali znam da će se opet sve negativno da vrati.Ko to danas i nije depresivan? Nekad me grize savjest za sve, nekad mislim da mi se sve vraća za neke stvari i da se mora ispaštat za sve ali ovo predugo traje.Predugo traje i ne znam koliko će još da traje, vjerovatno cijelog života.Uglavnom nek mi oprosti svako prema kome sam loš bio, neka virtuelna energija dođe do njih i nek budu sretniji. Izvinite svi ako sam bio govno, trudim se bit bolji.Nek dođe ovo do Njegovih ušiju pa da sve bude bolje.

22.07.2018.

Julyy

Kako je samo vruće..Kad god izađem iz kuće i osjetim onaj val toplote obuzme me opasna nervoza koju iskreno u zadnje vrijeme teško kontrolišem.Ali opet nema dana kad nema kiše što me još dodatno nervira.Tačno ne može nama niko ugodit.Koliko je smiješna činjenica da ljudi vjeruju da PUTIN testira rakete i da zbog toga kiša pada svaki dan.Nije čudo što nastaju pjesme o "reality" zvijezdama kad ljudi vjeruju da jedan PUTIN utiče na vrijeme.Ajde baci jednu raketu i skloni nas sve sa balkana. 22 july je danas i ostalo je još nekih 8 dana do odlaska u Budvu.Nadam se da neće inače ko i uvijek propast plan vezan za Budvu, moraju se nekad te kockice poklopit.Trudim se što više vrijeme provest izvan kuće i što manje gledat ovaj laptop i mobitel jer udaraju u mozak. Kako je došlo da čak imam strah svoje misli prenijet na papir jer ako budem dolazio na blog ponovo izazvat će mi loš osjećaj.Zadnjih dana imam neke teške snove satkane od potisnutih misli i GARANT da će me pratit cijeli život.Moram se naučit živit i s tim.

18.06.2018.

one little song

Svako me jutro s komadićem očaja budi Ali iz vlastite kože znam da ne mogu Svi grijehovi prošlosti moje su tu i šta imam no da se molim Bogu Daleko je sunce, ne ide dalje od oblaka rado bi ih gurao da još snage imam previše su teški, do njih znam neću svojoj sudbini samo glavom klimam Šta ide posle svega ovog?To mi snagu daje Za oprost tamo nek se mole jer oprost je trebalo i zaslužiti od mene ga imaju, a Njega neka mole Za svoje grijehove nek me kazna stigne Iako znam da bez grijeha ne bi bio čovjek Prihvatam ih, karma neka dođe Ni ona valjda neće trajati dovijek Ispunit ću normu svog života Dok imalo snage imam, sve ću da podnesem Vjera je jača od ljudi Svu zlobu od njih sa sebe ću da stresem.

14.06.2018.

14.06

Nevjerovatno je kojom brzinom su prošle četiri godine i kojom brzinom sam promjenio sebe iz korijena za razliku od tad.Razmišljam da je postojala mogućnost da pogledam gdje ću bit za četiri godine na isti datum da li bi pristao na to? Probably not. Mogu samo reći da na današnji 2014 sam bio najsretnija osoba na svijetu.Nijedan datum se ne može mjeriti s ovim.Zamišljao sam tad kako ću bit konstantno sretan i ispunjen jer sve ono šti sam toliko htio se ostvarilo.. Sad sve ono što maštam se baš i ne ispunjava.Koliko je do mene, koliko je do neke veće sile ja ne znam.Ali baš nikad neću izgubit vjeru da me nešto ljepše čeka pa makar trebalo još četiri godine da prođu da me stigne.Vjeru ne treba gubiti čak ni u najgorim situacijama.Vjera nas čini čvršćim, otpornijim, optimističnijim.Vjera me vodi cijeli život. Danas je trebao biti 80 rođendan mom djedu.Ipak prije par dana je otišao na bolji svijet.Dok sam bio manji znao sam da će doći taj trenutak kad svi odlazimo i nestajemo i ništa ne nosimo sa sobom; ipak za to nikad nisi spreman naročito kad si tako jako povezan sa nekom osobom taman imala i 102 godine.Njegova slika stoji pored moje školske uspomene i planiram da vječno tako bude..Sutra je i bajram; prvi bez njeg.Kroz glavu mi prolaze slike prethodnih bajrama i njegovih suza koje bi potekle kad god bi za taj bajram poljubio njegovu ruku.Sve te noći provedene kod njeg i jutra su duboko ugravirana i ništa ih ne može ugasiti.Svaki njegov osmijeh, njegova boja glasa,savjet unutar su mene. Najteže mi padaju njegovi poslednji dani i shvatanje do kojeg stepena čovjek dođe i koliko to strašno izgleda.Nikad ne možemo znati kad ćemo umrijet i kako će to izgledati; ta strah od budućnosti baš zna sputavati.Posebno pamtim kad je u ovim poslednjim danima jedva skupljao snage da kaže prostu rečenicu; nekad bi mu to pošlo od ruke a nekad ne..10 minuta smo pokušavali shvatiti šta želi reći prije nego ga otac krenuo hranit, da bi na kraju dao sve od sebe da kaže; Je li **** jeo? (ne bih svoje ime spominjao)..To me baš dokrajčilo i ubilo.. Na dženazi sam bio jak, valjda je to jer je većina famelije tu pa onda nekako ta okolina te sputava u pokazivanju emocija. Za mene ovaj 14.06 je po mnogo čemu bitan; od najsretnijeg dana 2014 pa do možda najtužnijeg danas. Bit će bolje, bit će..


Stariji postovi

<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Imagine.
Flora i fauna
Raznosiš mi blato po kući
Malo me ljubila. Malo ubila.
Pokloni mi r(uže)
više...

BROJAČ POSJETA
2964

Powered by Blogger.ba