I tako u krug

Dobrodošli na moj blog

17.08.2018.

August

Ehh..Uspio sam neke stvari za koje sam mislio da nikad neću moći i shvatio da u životu treba uvijek suočit se sa svojim strahovima koliko god bilo teško..Na kraju dana kad se sve sagleda sreća koju doživimo jer smo uspjeli nešto je duplo veća od straha.Vratio sam se sa mora prije sedam dana i bilo je baš super osim zadnjeg dana kad ti dođe muka jer moraš kući i ponovo sve na replay; ista lica, isti kafići, iste ulice.Ali eto, tako je u životu, svi bi voljeli da putujemo čitav život..Bitno je da je sve fino prošlo, da je uspjelo i to je to.. Uskoro dolazi nešto najgore; ispitni rok i već sam se pomirio sa obnovom.Nekad mi to obuzme misli a nekad se pomirim s tim i kontam valjda tako treba.S jedne strane grize me savjest jer ne učim najteži predmet a s druge strane znam da mi je previše ispita ostalo i da ne mogu sve stić.Opet izgradio sam odbrambeni mehanizam i nešto razmišljam kako ću imat godinu za sve te predmete i da mogu na 4 bit što bi rekli "rahat". Čeka me neka svadba u subotu od kojih mi se povraća al' nisu loše za razbit monotoniju.

25.07.2018.

Poezija

Posle Kruga Da sam te sreo poslije kruga kad sam se vraćao tebi, bio bih tvoj vjerni sluga, ništa se mijenjalo ne bi. Al ja sam bio radoznao, htio sam spoznati krug, letjet još nisam znao, a put je bio predug. I letio sam kao pčela, omamljen mirisom cvijeta, duša mi je pobjeći htjela, od tijela i od svijeta. I padajući naučio sam, kako se podiže sam, uzdižući se padao sam pa sad i koračati znam Al još mi duša mira nema, još kružim navikom kruga, još uvijek pjesmom pripadam svima, al samo orla imam za druga. Autor:Enes Kišević

24.07.2018.

.,.,

Sve više osjećam tugu u prsima i sve manje nade imam da me čeka nešto lijepo.Svaki dan očekujem nešto novo a znam da ustvari ništa novo neće da dođe.Nemam ni nade ni vjere u sve ovo.Nisam očekiv'o da će se stvari odvijati na ovaj način.Ni u jednom trenutku ne bi pomislio da će ovako da bude.Misli me naprosto ubijaju, cjepaju sve u meni što postoji.Ne postoji ništa što bi savladalo misli.Mogu nestati na trenutke, biti potisnute ali iznova i iznova iste stvari dolaze i stvarno mi ponestaje snage za sve ovo.Mrzi me čekanje da zaspim i ispočetka dan da počne.Mrzi me ona glupa depresija ujutro i kafa ujutro.Mrzi me bilo šta uraditi..Motivaciju za život ne znam ni sam kako imam.Vjerovatno me drži u životu to što znam da većina ljudi ima 5 puta veće probleme i opet se bori, tako da se nekad još gore osjećam zbog te činjenice.Volio bi da se neko magično pojavi, neko sličan meni, neki brat ili sestra blizankinja iz prošlosti i da popričamo, da se otvorim a da me ustvari ne vidi nikad više.Treba mi iz sebe sve da izbacim, da povratim sve negativno što me kosi svaki dan.Volio bi svakodnevno pravit refresh u mozgu i kad god lavina misli krene po mene da kliknem CTRL+ALT+DEL i samo da ih uklonim.Depresija je žestoka stvar i prvi put priznajem sebi da je imam, tek sad vidim da sam sve negir'o.Doduše nije u punom intenzitetu, mogu ja bit i sretan i zadovoljan ali znam da će se opet sve negativno da vrati.Ko to danas i nije depresivan? Nekad me grize savjest za sve, nekad mislim da mi se sve vraća za neke stvari i da se mora ispaštat za sve ali ovo predugo traje.Predugo traje i ne znam koliko će još da traje, vjerovatno cijelog života.Uglavnom nek mi oprosti svako prema kome sam loš bio, neka virtuelna energija dođe do njih i nek budu sretniji. Izvinite svi ako sam bio govno, trudim se bit bolji.Nek dođe ovo do Njegovih ušiju pa da sve bude bolje.

22.07.2018.

Julyy

Kako je samo vruće..Kad god izađem iz kuće i osjetim onaj val toplote obuzme me opasna nervoza koju iskreno u zadnje vrijeme teško kontrolišem.Ali opet nema dana kad nema kiše što me još dodatno nervira.Tačno ne može nama niko ugodit.Koliko je smiješna činjenica da ljudi vjeruju da PUTIN testira rakete i da zbog toga kiša pada svaki dan.Nije čudo što nastaju pjesme o "reality" zvijezdama kad ljudi vjeruju da jedan PUTIN utiče na vrijeme.Ajde baci jednu raketu i skloni nas sve sa balkana. 22 july je danas i ostalo je još nekih 8 dana do odlaska u Budvu.Nadam se da neće inače ko i uvijek propast plan vezan za Budvu, moraju se nekad te kockice poklopit.Trudim se što više vrijeme provest izvan kuće i što manje gledat ovaj laptop i mobitel jer udaraju u mozak. Kako je došlo da čak imam strah svoje misli prenijet na papir jer ako budem dolazio na blog ponovo izazvat će mi loš osjećaj.Zadnjih dana imam neke teške snove satkane od potisnutih misli i GARANT da će me pratit cijeli život.Moram se naučit živit i s tim.

18.06.2018.

one little song

Svako me jutro s komadićem očaja budi Ali iz vlastite kože znam da ne mogu Svi grijehovi prošlosti moje su tu i šta imam no da se molim Bogu Daleko je sunce, ne ide dalje od oblaka rado bi ih gurao da još snage imam previše su teški, do njih znam neću svojoj sudbini samo glavom klimam Šta ide posle svega ovog?To mi snagu daje Za oprost tamo nek se mole jer oprost je trebalo i zaslužiti od mene ga imaju, a Njega neka mole Za svoje grijehove nek me kazna stigne Iako znam da bez grijeha ne bi bio čovjek Prihvatam ih, karma neka dođe Ni ona valjda neće trajati dovijek Ispunit ću normu svog života Dok imalo snage imam, sve ću da podnesem Vjera je jača od ljudi Svu zlobu od njih sa sebe ću da stresem.

14.06.2018.

14.06

Nevjerovatno je kojom brzinom su prošle četiri godine i kojom brzinom sam promjenio sebe iz korijena za razliku od tad.Razmišljam da je postojala mogućnost da pogledam gdje ću bit za četiri godine na isti datum da li bi pristao na to? Probably not. Mogu samo reći da na današnji 2014 sam bio najsretnija osoba na svijetu.Nijedan datum se ne može mjeriti s ovim.Zamišljao sam tad kako ću bit konstantno sretan i ispunjen jer sve ono šti sam toliko htio se ostvarilo.. Sad sve ono što maštam se baš i ne ispunjava.Koliko je do mene, koliko je do neke veće sile ja ne znam.Ali baš nikad neću izgubit vjeru da me nešto ljepše čeka pa makar trebalo još četiri godine da prođu da me stigne.Vjeru ne treba gubiti čak ni u najgorim situacijama.Vjera nas čini čvršćim, otpornijim, optimističnijim.Vjera me vodi cijeli život. Danas je trebao biti 80 rođendan mom djedu.Ipak prije par dana je otišao na bolji svijet.Dok sam bio manji znao sam da će doći taj trenutak kad svi odlazimo i nestajemo i ništa ne nosimo sa sobom; ipak za to nikad nisi spreman naročito kad si tako jako povezan sa nekom osobom taman imala i 102 godine.Njegova slika stoji pored moje školske uspomene i planiram da vječno tako bude..Sutra je i bajram; prvi bez njeg.Kroz glavu mi prolaze slike prethodnih bajrama i njegovih suza koje bi potekle kad god bi za taj bajram poljubio njegovu ruku.Sve te noći provedene kod njeg i jutra su duboko ugravirana i ništa ih ne može ugasiti.Svaki njegov osmijeh, njegova boja glasa,savjet unutar su mene. Najteže mi padaju njegovi poslednji dani i shvatanje do kojeg stepena čovjek dođe i koliko to strašno izgleda.Nikad ne možemo znati kad ćemo umrijet i kako će to izgledati; ta strah od budućnosti baš zna sputavati.Posebno pamtim kad je u ovim poslednjim danima jedva skupljao snage da kaže prostu rečenicu; nekad bi mu to pošlo od ruke a nekad ne..10 minuta smo pokušavali shvatiti šta želi reći prije nego ga otac krenuo hranit, da bi na kraju dao sve od sebe da kaže; Je li **** jeo? (ne bih svoje ime spominjao)..To me baš dokrajčilo i ubilo.. Na dženazi sam bio jak, valjda je to jer je većina famelije tu pa onda nekako ta okolina te sputava u pokazivanju emocija. Za mene ovaj 14.06 je po mnogo čemu bitan; od najsretnijeg dana 2014 pa do možda najtužnijeg danas. Bit će bolje, bit će..

27.03.2018.

Here I am

Dugo nisam ništa pisao iz razloga jer sam i zaboravio da hej imam blog.I tako pripremajući se da spavam u 23 30 sjeti se bloga. Koliko je život monoton da mi je postalo zanimljivo ići na fakultet samo da izbjegnem izležavanje kod kuće.Doduše kad nisam na faksu budem na nekoj dužoj kafi, ali opet me čeka kuća koja je tako dosadna.Ajd bar nešto "pokupim" s tih predavanja, možda bi se u maju moglo malo odmoriti. Opet se suočavam s nekim strahovima i kontam; E Bože jesam ja slabić toliki? Nekad me nervira koliko duboko mogu da idem s tim mislima.Pa onda kažem; Ma nisam, jokk..Koji je to rolerkoster. Al eto u fazi sam nekoj gdje čekam da mi padne s neba sve, a zna se kako kažu:NEMOGUĆE JE. Međutim ja vjerujem da neke stvari su suđene da padaju s neba, samo moraju malkice da pobjegnu od oblaka.Uskoro će i ovaj aprilski rok pa ću svoju lijenost morat malo smanjiti, i onda ako to sve uspješno prođem čekam juli i Budvicu, a možda i august.Bilo bi fino da ovo ljeto bude malo drugačije.Mada svako je drugačije na svoj način, pa će i ovo aBd bit.

26.02.2018.

Jahhh

1 je sat iz ponoći.Slušam Dinu Merlina i sve više i više sam ubjeđen da se nikad neće rodit umjetnik k'o što je on.Ne postoji nijedna njegova pjesma koja nema neki smisao i koja ne pogodi.Osjećao sam se lijepo na njegovom koncertu koji je bio 2016 mislim.Inače nisam tip za te koncerte ali svaka balada njegova je proradila u meni nešto i skidam mu kapu. Nisam dobar ovih dana nikako.Moram se pod hitno izvuć iz ovog na bilo kakav način.Totalno sam neraspoložen i najgora mi je noć.Ne znam ni sam kako se pokrenut ali znam da hoću. Počinje 6 semestar i kolko mrzim što počinje, toliko mi je drago samo da se nešto promjeni.Eto dokle je došlo.Nekad sam mislio da je to utjeha, jedan odbrambeni mehanizam; Jedva čekam u školu radi društva je primjer.Haha, nit sam volio školu a ni društvo baš, mislim na srednju školu.

15.02.2018.

Da li?

Da li i njemu isto mirišeš kao i meni? Da li još uvijek koristiš parfeme koje sam ti kupio ili si ih ostavila negdje gdje ih nikad nećeš moći naći? Govorila si mi da često osjetiš moj miris..Da li i sad osjetiš moj miris i je l' ti vrati sve ono što smo imali? Volio sam da mirišem na tebe i bilo mi je krivo kad sam morao da skinem odjeću sa sebe.I dalje pamtim tvoj miris da znaš i često ga osjetim.Znaš kolko sam volio tvoju svezanu kosu, a sad me strah pogledati bilo koju svezanu kosu jer odma pomislim da si to ti.Postalo me strah naići na tebe jer znam da ću shvatiti iznova i iznova koliko te volim i koliko si lijepa, a to sve potiskujem.Zato molim te, pokušaj da me izbjegneš u svakom trenutku. Da li se njegovim poklonima raduješ? Čuo sam da si jučer dobila od njega nešto na poklon.Ne volim kad do mene dođe informacija vezana za tebe ali izgleda da me ljudi po tebi poznaju.Pravio sam se kao da mi je svejedno.Sjetio sam se svih poklona koje sam ti dao i ne znam da li ih još čuvaš.Ja tvoje čuvam da znaš.Iskreno, nekad mi dođe bijes i sve bih zapalio ali ne mogu.Ne mogu još da ostavim sve uspomene s tobom.Ne mogu da bacim pisma i slike.Rekla si mi da ih ne čitam više ali opet me noć obuzme i uzmem čitati sve iznova.Svaki put nešto novo primjetim. Da li mu govoriš sve one stvari koje si i meni, i da li i on voli slušat tvoje priče o cuki? Da li i on voli da ti izmami osmijeh i da li te nekad namjerno nervira jer tako privlačno izgledaš kada se ljutiš... Posle svega postalo me strah svijeta u kome živim.Ti nisi ona ista više.A možda nisam ni ja.I koliko god se promjenio teško da te mogu izbrisat.Ne bih vjerovatno ni sam mogao ništa više s tobom ispočetka i kad bih bila prilika.Dala si se drugom a ja nisam drugoj iako sam možda htio.Ne znam da li si sretna, pretpostavljam da te ko i nekad na trenutke obuzme tuga.Fališ mi onakva kakva si bila, žao mi je što su godine bile loše prema nama.Volio bih da si sretna jer sa mnom na kraju nisi bila.To sam mogao da osjetim.Ne znam da li je bilo do mene ili do tebe.Do oboje je sigurno.Shvatit ćeš; za dan, mjesec, godinu, 10 godina da te niko nije volio ko ja niti će.Ti mene ne moraš, ali ja tebe hoću i šta mogu..

12.02.2018.

Novi post

Februar je mjesec.Često zna biti naporan i težak.Osjećam da su jutra u februara najdepresivnija jer čim otvorim oči posle teških snova ugledam maglu i tamu i prazne ulice.Vjerovatno kada bi postojala neka statistika kada je počinjeno najviše samoubistava februar bi bio najdominantniji..Mada i januar nije daleko.Sve me nekako vuče prema martu i mogu vam reći da jedva čekam ugledat sunce.Zimu ionako volim samo pred praznike kad je atmosfera lijepa. Dani ko dani.Sve se odvija po istom planu.Od kafe do kuće i sve tako.Zato me i čudi kako ponekad znam biti zadovoljan.Pretpostavljam da je istinita ona da je sreća u nama.Gotovo sam siguran da jeste.Dođu mi nekad periodi kao i svima; nekako navečer mi se vrate neka sjećanja na mnoge stvari u životu.Ali to je prirodno i normalno. Počeo sam voziti auto.Nije baš da mi ide jer kad god sjedem u njega sjetim se neke saobraćajne nesreće ili klipova koje sam gledao vezano za to.To je početni strah, razbit ćemo ga ko i sve ostale mnogo veće koji su postojali u životu. Djed nije dobro.Počeo je halucinirati i govoriti da hoće kući da ide i da mu se pripremi avionska karta.Iz prethodnih iskustava slutim šta je.Onda otvorim forum i nađem da 90% starijih ljudi pred smrt govore identične rečenice kao i on.Moj djed je baš emotivan, ko je čitao ranije postove mogao je da vidi i to.Svjestan sam njegove bure u glavi a ne mogu da mu pomognem; i osjećam se bespomonoćno po ko zna koji put.Svog djeda uvijek vežem za osobu s kojom sam nekad bio u vezi jer sam joj često pričao o njemu. Uskoro mi kreću i neki ispiti.Nisam nikako motiviran ali opet neku snagu izvučem iz sebe, jer znam da nemam druge obaveze u životu.I ne volim kad trošim dane bezveze. I eto, šta da kažem..Nek se ubrza vrijeme da dođe mart.


Stariji postovi

<< 08/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Raznosiš mi blato po kući
The Awakening.
Malo me ljubila. Malo ubila.
Pokloni mi r(uže)
više...

BROJAČ POSJETA
2443

Powered by Blogger.ba