I tako u krug

Dobrodošli na moj blog

27.03.2018.

Here I am

Dugo nisam ništa pisao iz razloga jer sam i zaboravio da hej imam blog.I tako pripremajući se da spavam u 23 30 sjeti se bloga. Koliko je život monoton da mi je postalo zanimljivo ići na fakultet samo da izbjegnem izležavanje kod kuće.Doduše kad nisam na faksu budem na nekoj dužoj kafi, ali opet me čeka kuća koja je tako dosadna.Ajd bar nešto "pokupim" s tih predavanja, možda bi se u maju moglo malo odmoriti. Opet se suočavam s nekim strahovima i kontam; E Bože jesam ja slabić toliki? Nekad me nervira koliko duboko mogu da idem s tim mislima.Pa onda kažem; Ma nisam, jokk..Koji je to rolerkoster. Al eto u fazi sam nekoj gdje čekam da mi padne s neba sve, a zna se kako kažu:NEMOGUĆE JE. Međutim ja vjerujem da neke stvari su suđene da padaju s neba, samo moraju malkice da pobjegnu od oblaka.Uskoro će i ovaj aprilski rok pa ću svoju lijenost morat malo smanjiti, i onda ako to sve uspješno prođem čekam juli i Budvicu, a možda i august.Bilo bi fino da ovo ljeto bude malo drugačije.Mada svako je drugačije na svoj način, pa će i ovo aBd bit.

26.02.2018.

Jahhh

1 je sat iz ponoći.Slušam Dinu Merlina i sve više i više sam ubjeđen da se nikad neće rodit umjetnik k'o što je on.Ne postoji nijedna njegova pjesma koja nema neki smisao i koja ne pogodi.Osjećao sam se lijepo na njegovom koncertu koji je bio 2016 mislim.Inače nisam tip za te koncerte ali svaka balada njegova je proradila u meni nešto i skidam mu kapu. Nisam dobar ovih dana nikako.Moram se pod hitno izvuć iz ovog na bilo kakav način.Totalno sam neraspoložen i najgora mi je noć.Ne znam ni sam kako se pokrenut ali znam da hoću. Počinje 6 semestar i kolko mrzim što počinje, toliko mi je drago samo da se nešto promjeni.Eto dokle je došlo.Nekad sam mislio da je to utjeha, jedan odbrambeni mehanizam; Jedva čekam u školu radi društva je primjer.Haha, nit sam volio školu a ni društvo baš, mislim na srednju školu.

15.02.2018.

Da li?

Da li i njemu isto mirišeš kao i meni? Da li još uvijek koristiš parfeme koje sam ti kupio ili si ih ostavila negdje gdje ih nikad nećeš moći naći? Govorila si mi da često osjetiš moj miris..Da li i sad osjetiš moj miris i je l' ti vrati sve ono što smo imali? Volio sam da mirišem na tebe i bilo mi je krivo kad sam morao da skinem odjeću sa sebe.I dalje pamtim tvoj miris da znaš i često ga osjetim.Znaš kolko sam volio tvoju svezanu kosu, a sad me strah pogledati bilo koju svezanu kosu jer odma pomislim da si to ti.Postalo me strah naići na tebe jer znam da ću shvatiti iznova i iznova koliko te volim i koliko si lijepa, a to sve potiskujem.Zato molim te, pokušaj da me izbjegneš u svakom trenutku. Da li se njegovim poklonima raduješ? Čuo sam da si jučer dobila od njega nešto na poklon.Ne volim kad do mene dođe informacija vezana za tebe ali izgleda da me ljudi po tebi poznaju.Pravio sam se kao da mi je svejedno.Sjetio sam se svih poklona koje sam ti dao i ne znam da li ih još čuvaš.Ja tvoje čuvam da znaš.Iskreno, nekad mi dođe bijes i sve bih zapalio ali ne mogu.Ne mogu još da ostavim sve uspomene s tobom.Ne mogu da bacim pisma i slike.Rekla si mi da ih ne čitam više ali opet me noć obuzme i uzmem čitati sve iznova.Svaki put nešto novo primjetim. Da li mu govoriš sve one stvari koje si i meni, i da li i on voli slušat tvoje priče o cuki? Da li i on voli da ti izmami osmijeh i da li te nekad namjerno nervira jer tako privlačno izgledaš kada se ljutiš... Posle svega postalo me strah svijeta u kome živim.Ti nisi ona ista više.A možda nisam ni ja.I koliko god se promjenio teško da te mogu izbrisat.Ne bih vjerovatno ni sam mogao ništa više s tobom ispočetka i kad bih bila prilika.Dala si se drugom a ja nisam drugoj iako sam možda htio.Ne znam da li si sretna, pretpostavljam da te ko i nekad na trenutke obuzme tuga.Fališ mi onakva kakva si bila, žao mi je što su godine bile loše prema nama.Volio bih da si sretna jer sa mnom na kraju nisi bila.To sam mogao da osjetim.Ne znam da li je bilo do mene ili do tebe.Do oboje je sigurno.Shvatit ćeš; za dan, mjesec, godinu, 10 godina da te niko nije volio ko ja niti će.Ti mene ne moraš, ali ja tebe hoću i šta mogu..

12.02.2018.

Novi post

Februar je mjesec.Često zna biti naporan i težak.Osjećam da su jutra u februara najdepresivnija jer čim otvorim oči posle teških snova ugledam maglu i tamu i prazne ulice.Vjerovatno kada bi postojala neka statistika kada je počinjeno najviše samoubistava februar bi bio najdominantniji..Mada i januar nije daleko.Sve me nekako vuče prema martu i mogu vam reći da jedva čekam ugledat sunce.Zimu ionako volim samo pred praznike kad je atmosfera lijepa. Dani ko dani.Sve se odvija po istom planu.Od kafe do kuće i sve tako.Zato me i čudi kako ponekad znam biti zadovoljan.Pretpostavljam da je istinita ona da je sreća u nama.Gotovo sam siguran da jeste.Dođu mi nekad periodi kao i svima; nekako navečer mi se vrate neka sjećanja na mnoge stvari u životu.Ali to je prirodno i normalno. Počeo sam voziti auto.Nije baš da mi ide jer kad god sjedem u njega sjetim se neke saobraćajne nesreće ili klipova koje sam gledao vezano za to.To je početni strah, razbit ćemo ga ko i sve ostale mnogo veće koji su postojali u životu. Djed nije dobro.Počeo je halucinirati i govoriti da hoće kući da ide i da mu se pripremi avionska karta.Iz prethodnih iskustava slutim šta je.Onda otvorim forum i nađem da 90% starijih ljudi pred smrt govore identične rečenice kao i on.Moj djed je baš emotivan, ko je čitao ranije postove mogao je da vidi i to.Svjestan sam njegove bure u glavi a ne mogu da mu pomognem; i osjećam se bespomonoćno po ko zna koji put.Svog djeda uvijek vežem za osobu s kojom sam nekad bio u vezi jer sam joj često pričao o njemu. Uskoro mi kreću i neki ispiti.Nisam nikako motiviran ali opet neku snagu izvučem iz sebe, jer znam da nemam druge obaveze u životu.I ne volim kad trošim dane bezveze. I eto, šta da kažem..Nek se ubrza vrijeme da dođe mart.

29.01.2018.

Rođendan

Dok ovo pišem nastao je novi dan; 29.01.2018..Jučer, 28.01 je bio moj rođendan.Dan je bio tako tmuran, težak, maglovit kao i svake godine kad je moj rođendan.Nisam nikad volio datum svog rođenja jer je moj rođendan uvijek bio dan prije škole, a školu nikad nisam volio.Škole nema već tri godine, a opet ne radujem se rođendanu kao nekad..I znam da tako i većina ljudi, valjda je to normalno da s odrastanjem gubiš radost mnogih stvari.Probudio sam se jutros malo nervozan; pretpostavljam zbog vremena i neke nesvjesne napetosti zbog +1 u mojim godinama.Čestitki je sve manje i manje svake godine, ali i to je normalno.Da nema facebooka vjerovatno bi se 3 osobe na planeti sjetile mog rođendana što je i normalno.Nismo rođeni da pamtimo rođendane drugih ljudi. Rođendan sam proveo s ljudima koje volim i ispunjen sam radi toga.Falio je neko ko je prethodna tri rođendana bio tu kraj mene, sad nema ni čestitke od te osobe.Čudno al eto.Popio sam neki energy drink i razbuđen sam, treba mi nešto da me drži do utakmice u 03:30.Valjda me san ne obori..

24.01.2018.

..

Stojim tako na stanici, čekam nekog za kafu i odjednom bumm vidim nju kako izlazi iz crvenog busa u kome je nikad ne bi očekiv'o.Naslonjen sam na zelenu ogradu i ne mogu da ne osjetim kako mi noge drhte i sve ostalo.U toj milisekundi sjetio sam se kako sam baš nekad tu bio naslonjen i kako me držala za duksericu, gotovo pa pripijena uz mene..Imitirala je nekog, i znam da mi je to bilo nenormalno smiješno.U tim trenutcima sam osjetio koliko je volim i koliko je simpatična i koliko harizme ima u njoj.Mada to sam i ranije znao, samo mi je potvrdila..A sad sam naslonjen i gledam njen hod koji sam tako volio.Čudno je kako u 2 sekunde može toliki val misli da dođe..Razmišljam da li će proći samo bez pozdrava, okrenuti glavu od mene i na tom ostat.Ali eto vidim je kako se smije i pozdravlja me.Odgovaram na to ; ni sam nisam svjestan izraza lica, pretpostavljam kakav je bio..I eto odlazi putem kojim smo nkad zajedno šetali toliko puta..Odlazi putem kao neko koga sam upoznao samo jednom na nekom kursu programiranja i moram ispoštovati taj pozdrav..Odlazi i ruši sve u meni.Neko sa strane kad bi gledao pomislio bi da smo nas dvoje neki stari prijatelji iz osnovne koji se tek onako pozdrave.Kako je čudno sve to.Kako je strašno.Kako je nezamislivo nekad bilo. Počeo sam gledati seriju Mr.Robot..Impresioniran sam.

17.01.2018.

Iskreno

Odlučio sam da ispucam sve iz sebe iskreno kad me već ionako niko ne zna. Pokušavam spavat po danu često.Ali eto uvijek bezuspješno.Razmišljam previše ali nije to glavni razlog, ne znam ni ja koji je.Kakav debil moraš bit da tako razmišljajući dok pokušavaš zaspat imaš sliku u glavi nje kako se ljubi s novim likom i fuj jebo te.Gadi mi se, dođe mi da povratim.Najradije bi skočio na noge, otiš'o do kupatila i povratio sve iz sebe..Povratio bi sve unutar mene; od hrane do misli. Više ne znam ni jesam li sve upropastio, ni da li trebam nosit krivicu; mada u većini minuta mislim da trebam.Znam da sam previše samokritičan, ali opet mislim da trebam.Gadi mi se pored toga i kako sve u zaborav ide, kako te neko tako brzo zaboravi radi jedne greške.Kako neko nema snage da se otvori nego skuplja emocije u sebi, skuplja, skuplja radi nekog ponosa, i ne znam ni je li ponos il stvarno više ništa u njoj nema.Mislim da je sve puklo u njoj, mislim da nije znala šta je veza i šta sa sobom nosi.A jebo te koga ovo zanima što ja govorim.21godišnjak koji patetiku prosipa po blogu.I prosipat ću vala svaki dan..Kad dođem za 20 godina aBd na ovaj blog imaju 2 opcije; il ću bit sjeban radi ovog il će mi bit smiješno.A usrana je i ta budućnost i očekivanja koja imam od nje. Počeo sam čitat knjige sve više i više jer ne mou ni previše da razmišljam, treba mi stalno neka knjiga, film, neka zanimacija.Sa mislim ostat sam je nešto baš uvrnuto.I tako jedna knjiga kaže:Ljubav traje tri godine.Kad sam bio u knjižari baš sam rovio po naslovima i onda vidim taj..Kažem sebi:Uu pa je l' ovo moj brat blizanac napis'o?U mom slučaju trajala je i traje još. Uglavnom poenta je kako je na početku sve bajno, a onda u vezi, braku sve pada u vodu: postaje monotono, dosadno.A evo šta ja mislim:Sve postaje monotono i dosadno jer jedno uvijek da sve od sebe, dok drugo pasivno posmatra sve i samo traži neke negativne stvari.To drugo je neko ko nije navik'o na ljubav i šta brak i veza nosi sa sobom.Neko bez iskustva, neko ko je željan pažnje, strasti..Ko misli da će nešto novo bit bolje, ko misli da je samo njegov život dosadan i sjeban. Realno svi smo psihički nestabilni, neko manje neko više.Pa Bože dragi ne znam nijednu osobu koja mi se nije požalila da joj je život dosadan, da je dosta stvari besmisleno, i ja to znam i sam.Al' nekako sam prebrodio tu fazu dosta ranije nego što sam treb'o i živim zadovoljno opet.Nisam depresivan hvala Bogu i uvijek postoji nešto što me čini sretnim.Opet tu su stvari koje mi jako idu na živac; neshvatljivost osoba, nagla promjena osoba, ustajanje ujutro, neodgovornost pojedinaca, egocentrizam itd. Nekako je najbolje vjerovat u sebe i pokušat iskulirat sve vanjske napade..A to je teško, auuuu... Odo gledat Mindhuntera jaka je serija, puno smaram.

31.12.2017.

Kraj

Eto dođe i kraj jedne godine.Možda je ovo bila i najduža godina u mom životu.Mnogo se stvari desilo i ne znam da li je mogu smatrat uspješnom ili ne.Mislim ipak da nije toliko ni loša, a ni dobra.Mada, uvijek sam zahvalan.. Desilo mi se to da se završila veza od tri godine, da sam upisao novu godinu na fakultetu, napokon položio i taj vozački, upoznao dosta novih ljudi;možda i najviše u jednoj godini.Desilo mi se da sam bio loše k'o nikad, a onda opet i sretan jer sam riješio neke stvari u glavi. Večeras je eto kao neko slavlje.I k'o što većina ljudi kaže iako me ta nostalgija ponekad smara; Nema više onog adrenalina, euforije, sreće zbog Nove godine.Nema tog iščekivanja, te nervoze jer jedva čekaš.Ipak ne mogu reći da nisam baš sretan.Bit ću sa nekim ljudima koje sam upooznao u ovoj godini.Dođe mi pa se zamislim; prošle godine u ovo doba ne bi ni u najluđem snu povjerovao s kim sam za Novu godinu, i šta će se sve desiti u ovoj. Dok sam prošle tri godine tražio poklon za nju i sastavljao čestitku, ove godine toga nema.Neobično mi je, ne mogu poreći.Ali to je život.. Sretna Nova godina svima onim koji slučajno nalete na ovaj blog i koji "slučajno" pročitaju ovo sve.Da budete zdravi, sretni i uspješni; valjda vam prebacim neku energiju i zaista budete sve ovo u 2018.

30.11.2017.

Djed

Njegovo tijelo ležalo je nepomično uz desni zid sobe.Na svakih 5 minuta polahko bi pomjerio nogu onoliko koliko je uspio skupiti snage da je pomjeri.Znao je da mu tijelo polahko propada i da sve manje energije je ostalo u njemu.Nisam mogao doći do njegovih misli, bilo je nemoguće jer nije imao snage ni da priča.Nekad bi uspio nešto reći ali u punom naporu.Volio bih da sam uspio doprijeti do njega nekad ranije ali sam bio dječak dok je inekako snaga kolala njegovim tijelom.Možda sam sad i previše opčinjen psihom ljudskih bića ali me to zanima.Sjedim i sjećam se svih trenutaka s njim; mnogi raspusti koje sam provodio spavajući u njihovoj kući i čekajući jutro da odem do lokalne prodavnice kupiti doručak i pripremit se za čitav dan u igri i trčanju.Nikad ne mogu zaboravit kako me učio da sperem lice vodom ujutro, to mi je tako čudno bilo ali i zanimljivo.Po prirodi je perfekcionista pa mu je sve važno bilo.Njegov perfekcionizam je naslijedio i moj otac dok za sebe ne bih rekao da sam.Moj djed je uvijek bio osjetljiv.Radio je u Njemačkoj čitav svoj život i ne mogu zamisliti kolko je propatio tamo-baš radi njegove pretjerane osjetljivosti.Koliko puta sam ga vidio uplakanog iz nekog razloga koji je za mene bio banalan.Ali sam uvijek očekivao te njegove suze kad dođe neka informacija; da neko odlazi raditi u stranu zemlju; da je neko umro; kad je praznik.Nisam mnogo obraćao pažnju na to dok sad mi se duša cjepa gledajući ga u krevetu kako nema snage ni odgovoriti na pitanje i kako je sve slabiji.Razmišljam šta mu se vrti u glavi.Znam da se teško nosi s tim.Ko i ne bi.I baš me boli što znam da nije dobro i što znam da mu je smrt primarna misao.Boli me što sam naslijedio osjetljivost, a ne perfekcionizam.

28.11.2017.

Noć

00:58 je, a meni dolazi miris mora, miris slane vode.Vidim ispred sebe bijele oblake kako se bore za mjesto pored sunca.U mojoj dječijoj glavi ništa drugo osim slike konopca do kojeg smijem da plivam.U rukama držim neki vestern roman i poprilično brzo čitam za nekog ko je 10godišnjak.Ulazim u radnju romana dok smijeh i buka ljudi dopire do mene.Međutim, sunce tako lijepo grije i kapi koje klize po mom tijelu mi stvaraju dodatni ugođaj da mi ništa ne može smetati.U jednom dijelu romana glavni junak je sreo nekakvu djevojku i javlja mu se požuda.Riječ požuda mi vjerovatno tad ne bi bila jasna.Baš me zanima kako sam mislio o svemu tome u tom periodu.Presjeca me zvuk tinejdžera sa plaže koji u ruci drži nekakvu kutiju i uporna ponavlja:" krafne, kukuruz,krafne, kukruz".Roditelji koji su uvijek otvoreni za potrebe svog dijeta i ovaj put rade isto; ostavljam roman i brzo uzimam krofnu u ruku razmišljajući da li je krem ili marmelada unutra.Potreba na Maslovljevoj hijerarhiji je zadovoljena i talasi mora me dozivaju da uskočim unutra i da sa "pancirom" dođem do špage.Pancir je bio žute boje i nisam mogao zamislit ulazak u vodu bez njeg iako sam i tad znao plivat.Voda me nosi i gubim se u prostranstvu mora ne postavljajući sebi suvišnja pitanja kao što su: Zašto s ovim na sebi se ne mogu ugušit?Zašto je voda slana u moru? Dječiji mozak ne postavlja suvišnja pitanja.On tačno zna šta hoće: igru, radost, sreću.Izlazim iz vode i ponovo pružam svoje tijelo na ležaljku.Roman je tu, ali osjećam umor i ne bi bilo loše da utonem u san.Sunce me ponovo mazi po leđima i smiruje moje mišiće.Pomislim kako mi je lijepo i da nikad ne bi dolazio kući.I onda mrak.Ne osjećam ni toplinu, ni zvuk mora, ni ljude. To je bilo nekad 2005.Jako mi fali more, plaža, Makarska, sladoled, krofne.Jako mi fali djetinjstvo.


Stariji postovi

<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Malo me ljubila. Malo ubila.
The Awakening.
Pokloni mi r(uže)
Raznosiš mi blato po kući
više...

BROJAČ POSJETA
2054

Powered by Blogger.ba